Beč, 14. jun 2010. godine - Povodom izložbe u Jevrejskom muzeju grada Beča o sefardskoj zajednici u ovom gradu - od kojih su mnogi bili baš iz Bosne i Hercegovine, ambasador Haris Hrle je razgovarao s muzejskim kuratorom dr. Gabriele Kohlbauer-Fritz i zaposlenicima Muzeja porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Tokom obilaska izložbenih postavki dr Kohlbauer je istakla da je autorica simbola ove izložbe također bosanskohercegovačka umjetnica sa prebivalištem u SAD Azra Akšamija.

 

U širem razgovoru istaknut je značaj sarajevske Hagade i njen uticaj na vjerski život sefardske zajednice u Beču, kao i uloga rahmetli prof. dr Kemala Bakaršića u njenoj zaštiti tokom posljednjeg rata koji se vodio protiv Bosne i Hercegovine. 

 

U nastavku donosimo šire izvode vezane za ovu izložbu iz izvještaja Deutsche Wellea.

"... Iako izložba u Jevrejskom muzeju u Beču govori o "pozitivnim stranama migracije" i o tome kako "dobijanje novog identiteta ne mora da znači gubljenje starog", priča počinje ipak jednim od "navećih progona u povijesti čovječanstva". Početkom 1492. godine pred španskim vladarima Ferdinandom od Aragona i Isabelom od Kastilje kapitulira i posljednji muslimanski vladar na Iberijskom poluotoku, a svega tri mjeseca kasnije ovi "katolički kraljevi" u Alhambri, "posljednjem bastionu Al-Andalusa" potpisuju odluku od "velikog simoličkog značaja".
 
Ona kaže da svi Jevreji još do 31. juna iste godine moraju ili napustiti Španiju ili preći na katoličanstvo, i preko 100.000 Sefarda daje se na dugi i mukotrpni put u nepoznato, objašnjava jedan od kustosa izložbe, Gerhard Milchram. "Bježeći od rekonkviste (inkvizicijski pohod koji je za cilj imao protjerivanje islamskih Arapa i Jevreja sa Iberijskog poluotoka, red.) dio tih Jevreja nastanio se u Amsterdamu, Hamburgu, Londonu ili Italiji. Većina sefardske dijaspore naselila se međutim u Osmanskom carstvu, jer su tamo primljeni raširenih ruku i zaista veoma srdačno, a stanovništvo i vlasti nisu zapravo mogli da shvate zašto Španija progoni tako učene i vrijedne ljudi", objašnjava Milchram.
 
Osmansko carstvo sa druge strane prepoznaje "vrijednosti te migracije", a Jevreji koji se, "za razliku od svojih sunarodnjaka u katoličkom dijelu Evrope, bez straha i stida smiju javno deklarisati kao Jevreji" i koji tako "dobijaju mogućnost da započnu jedan novi život", širom Balkana osnivaju brojne vjerske i društvene zajednice.  

Većina Sefarda u Beču bavila se trgovinom, odnosno razmjenom roba između Istoka i Zapada, tako i izložba u Jevrejskom muzeju velikim dijelom govori o poznatim trgovcima i njihovim "inovativnim trgovačkim mrežama", kako na Balkanu tako i u Austro-Ugarskom carstvu. Riječ je međutim i o umjetnicima, piscima, učenjacima i rabinima, dodaje Gabriele Kohlbauer-Fritz, takođe jedna od kustosa izložbe i zastaje ispred fotografije jednog, kako kroz osmjeh kaže,  "utjecajnog i uvaženog Bosanca".
 
"Na slici vidimo Rubena Barucha, koji je  bio jedan od uvaženijih sefardskih rabina u Beču. Rođen je u Sarajevu, a u Beč je stigao sredinom 19. vijeka, i ovdje je bio jako priznat vjerski autoritet. Pored njega vidimo oberkantora Jakoba Bauera, a njegov zadatak, nakon što je u Beču otvoren i veleletni 'Turski hram', bio je da reformira liturgiju u ovoj bečkoj sinagogi. Bauer je bio Aškenazi, a Sefardi poput Barucha, koji su u Beč stizali iz svih krajeva Osmanskog carstva, svaki su ponaosob imali svoj poseban stil i po pitanju liturgije se morao naći kompromis, jer je bilo dosta nesuglasica. U traženju tog kompromisa  Baruch je odigrao značajnu ulogu, tako da se zaista može reći da je tadašnja Jevrejska zajednica Beča dobila izvjestan bosanski štih", objašnjava Kohlbauer-Fritz.
 
Za razliku od Bauera koji je odjeven u, reklo bi se, klasičnom evropskom stilu, Baruch na glavi nosi fes, a na grudima veliki osmanlijski orden - "još jedan znak odanosti sultanu", dodaje kustos. No svega nekoliko koraka dalje Kohlbauer-Fritz ponovo zastaje ispred nekoliko eksponata koji su vezani za još jednu "jako uglednu bosansku porodicu". "Riječ je o porodici Semo", objašnjava Kohlbauer-Fritz, "jednoj staroj sefardskoj porodici iz Bosne. Šemtov Semo je jako važan publicista i historičar, bavio se izdaštvom na ladino jeziku, takođe ga je proučavao, a njegova kćerka bila je udana za Adama Zimlinskog, kroničara Sefardske zajednice u Beču, koji je sa katoličanstva prešao na jevrejstvo. Njihov sin, Alexander Zimlinski, bio je poznati muzičar, a znamo takođe da je u porodici bilo i muslimanskih predaka iz Bosne; šta da Vam  kažem", smije se Kohlbauer-Fritz, "bila je to jedna prava moderna multikulturalna porodica".  
 
Sefardi su jednostavno imali više identiteta, a niti jedan od njih nije isključivao drugi ili treći. "Smatramo da je to recept po kojem bi se i danas trebalo gledati na migraciju u Evropi, dobijanjem novog identiteta ne gubi se stari i ako se migraciji priđe na taj način, od nje svi mogu imati koristi. Oni koji imigriraju dobijaju priliku da započnu jedan novi život, a oni koji ih dočekuju mogućnost da upoznaju neku novu kulturu i neke nove, možda produktivnije poglede na svijet i život uopšte", zaključuje jedan od kustosa izložbe, Gerhard Milchram. (Deutsche Welle, autor Emir Numanović)